Piše: Tamara Vukašinović
Potajno, veliki broj ljudi vidi sebe kao uspješnog lidera ili je možda još ispravnije reći da veliki broj ljudi sanja svoj lik u ulozi harizmatične persone koja za sobom vodi sledbenike. Nekako se manje razmišlja o tome da li tih sledbenika ima svega desetak ili su u pitanju hiljade ljudi spremnih da prate ideologiju i viziju jednog čovjeka do ostvarivanja cilja koji vremenom postaje zajednički i za lidera i za njegove sledbenike. U školama nas uče da se lideri ne rađaju, već stvaraju, iako praksa ne tako rijetko, dokazuje upravo suprotno. Možda nije pogrešno reći da se harizmatičan čovjek rađa, a moć ubjeđivanja je ono što se uči i što se stiče. Međutim, biti lider i sanjati o tome na javi su dvije krajnje različite stvari.
Po prirodi sam sanjar. Dugo sam sanjala o tome da ću jednog dana postati poznata balerina, iako nikada nisam pohađala časove klasičnog baleta, a jedino baletsko iskustvo koje sam imala bile su dječje predstave u mojoj sopstvenoj produkciji, ispred kućnog ogledala. Nakon toga, počela sam da sanjam drugi san. U njemu sam sebe vidjela kao uspješnu rok pjevačicu promuklog, a u isto vrijeme moćnog glasa, koja okuplja desetine hiljada ljudi na svojim koncertima. Onda napunite 18 godina, polako izađete iz pubertetskog perioda i, ako ste dovoljno hrabri, suočite se sa realnošću. Danas nisam ni balerina, ni pjevačica, ali to ne znači da sam odustala od svojih snova. Ne! To samo znači da danas sanjam one snove koje je moguće ostvariti, što svakako ne znači da će oni zaista i biti ostvareni, ali zahvaljujući njima definišemo one ciljeve kojima stremimo u životu.
Najveća opasnost za sudbinu jednog čovjeka je živjeti u snovima koji nemaju svoje pokriće u realnosti. Ipak, takav čovjek je odgovoran sam za sebe i sebi polaže račune. Međutim, postavlja se pitanje kome su odgovorni takozvani politički lideri koji iz svog sna nikako da se probude?! Nedavno je grupa prijatelja sanjala interesantan san. Sanjali su da su u Beranama, prelijepom gradu na sjeveru Crne Gore, u kojem živi susretljiv, otvoren i nadasve prijateljski naklonjen narod. Sanjali su da su svoji na svome. Kako to inače biva u snovima, naši akteri, ničim izazvani, odjednom su se našli na omanjoj bini, a ispred njih 5.000 spontano okupljenih ljudi, stoje i čekaju. ‘’Šta li čekaju?’’, pitao se jedan od sanjara. ‘’Čekaju da im se obrati neko od nas, da ih prosvijetlimo svojom mudrošću i da ih naučimo kako da žive svoj život’’, odgovorio je drugi.
Našu grupu prijatelja realnost još uvijek nije sustigla. U toj realnosti u kojoj odbijaju da žive, 5.000 okupljenih građana Berana nije došlo da sasluša mudrolije političkih iluzionista, već da prisustvuje koncertu jedne od najvećih pop-rok grupa naših prostora ‘’Van Goga’’. U toj realnosti, ‘’duboka politička kriza’’ koju su naši prijatelji pominjali dok su sanjali, ne postoji, već postoji demokratska država u kojoj i naši prijatelji žive, a čija je vlada izabrana na legalan i legitiman način, voljom svih građana Crne Gore. U toj realnosti, skidanje nekoga sa vlasti, kao jedini i isključivi razlog postojanja, funkcionisanja i političkog bivstvovanja naših prijatelja, nije cilj kojem teže niti građani Berana, niti građani Crne Gore. U toj realnosti, 27. septembar će biti dan kao i svaki drugi: narod će izaći na ulice da prošeta sa svojom djecom parkovima Podgorice, poznanici i porodice će sjedati u kafićima i odmarati od naporne nedjelje koja je za njima, a naši prijatelji će i dalje sanjati svoje nedosanjane snove.
Biti lider u snu, a u zabludi na javi, svakako može dovesti čovjeka do očajanja. Kao što kaže Vajld: ‘Sve zavisi od okoline. Sunce u svijetlom nebeskom predjelu ima o sebi mnogo skromnije mišljenje, nego svijeća koja gori u podrumu.’’
(Autor je magistar ekonomskih nauka)